U Geštaltu, priče imaju vrednost, ali ono za šta smo mi više zainteresovani je dolazak u sada i ovde, rad sa eksperimentom i bivanje u odnosu.
Prekinuo sam je i rekao -Sada imam osećaj da se gubim u tvojim pričama i često imam takav osećaj sa tobom.
Počela je da priča još jednu priču i rekao sam -Sada se gubim i moram da nadjem drugačiji način povezivanja sa tobom.
Umesto kritikovanja, govorenja da uradi nešto drugo, govorio sam joj o sebi, o mojim poteškoćama. Ovo je dijaloški pristup.
Njena navika je bila pričanje priča umesto direktnog i interpersonalnog komuniciranja. Vodio sam je da prvo dodje u kontakt sa svojim osećanjima. Rekla mi je da se oseća uzdrmano. Zatim sam ovo povezao sa našim odnosom, u sadašnjosti. Odgovorila je da se oseća prijatno sa mnom, iako je zabrinuta zbog procena koje ja možda imam o njenim pričama.
Dao sam joj jednu svoju procenu - mislio sam da je dosta patila i u isto vreme mislio sam da je uspela da preživi neke veoma teške okolnosti.
Iako mnogi misle da je terapije neprocenjujuća, ovo je veoma ograničen stav. Procene su deo većine ljudskih interakcija; ono što je važno u Geštaltu je sposobnost da se naprave izbori kada i gde uneti procene - u korist klijentu. I da identifkujem svoje misli o proceni jasno i precizno, i artikulišem ih na način koji sadži informacije o meni.
Ona se još malo opustila i pozvao sam je da dođe u sadašnjost našeg iskustva u potpunosti. Ona se gubila u svojim pričama, postupno gubeći i slušaoca, te je bilo novo iskustvo za nju da dođe u aktuelno iskustvo odnosa, pogotovo odnosa koji nije preteći.
Ovo je samo po sebi bilo isceljujuće iskustvo.
Нема коментара:
Постави коментар